Otvorenih očiju

Otkad sam doznala za tebe, sve se promijenilo. Ili sam se promijenila ja, a sve ostalo je ostalo isto.

- 16 tjedana – rekao je lik s glavom između mojih nogu.

Noć sam provela provlačeći se kroz košmarne snove i kratka buđenja s promišljanjima i preispitivanjima, mjereći vrijeme ispred mene drugim mjerilima, i uspoređujući sve ostale strahove s ovim jednim i jedinim.

Probudila sam se, začudo, neobično svježa i odmorna. Bila sam sigurna u jedno – moja tezulja vrijednosti je upravo napravila značajan otklon.

Otkad sam doznala za tebe, zaboravila sam na srdžbu, makar i pravednu, i bijes, makar i afektivni. Kako drukčije objasniti tu blagost, taj nedostatak potrebe za raščišćavanjem računa, za dokazivanjem ispravnosti. Za dokazivanjem tuđe neispravnosti.
Više mi ne smetaju tuđa pitanja; upitni, osuđujući, podrugljujući i svi ostali pogledi, pokušaji manipuliranja – više me ne dotiču.
Pitaju me jesam li trudna. Sada se već primjećuje, a ja ne pokušavam skriti. Smijem se neopterećeno i govorim im ne, ne, malo sam se zdebljala. Smijem se njihovu čuđenju, njihovoj osudi, jer za njih je vrijedno osude i jedno i drugo, iz različitih razloga. Ili iz jednog, istog razloga – njihove ograničenosti. Ali ne dotiču me, vidim ih kao nedozrelu djecu kojoj ne možeš zamjeriti neznanje, samo ih milujem osmjehom, iskrenim i nimalo ironičnim, kako sam inače navikla.
Smijem se trgovcima kada mi se obraćaju sa ti. Smijem se šalterskim bogovima kada mi prevrćući očima govore da mi nedostaje još ovo ili ono da bih dobila ovo ili ono.
Ne proklinjem više kamenje o koje se spotičem.
Nitko više ne može na meni pronaći taj prekidač koji me baca u bijes, tugu, nemir.
Otkad rasteš u meni, ne poznajem više nestrpljivost, osjećaj kašnjenja, neizgrađenosti, nedorečenosti. Svjesna sam koliko je svaka minuta duga i koliko još u njoj imam neiskorištenog prostora, koliko još prilika za ispunjenje. Paradoksalno, moj sat više ne otkucava, jednostavno samo kuca.
Trebala bih te se bojati, ali ne, milujem te kao što slikar miluje svoju sliku, kao što pisac miluje svoju knjigu. Pjevam pjesme zahvalnice.
Stvorivši tebe, počela sam stvarati s lakoćom – nema više treme, straha od kritike, osjećaja nedostatnosti; hrabro kročim u nepoznate predjele znajući da su mi poznati odnekud, otprije, oduvijek.
Moje su riječi postale tople, iscjeljujuće. Ne prešućujem ništa - govorim jasno, čisto i bez osude.
Ne vežem se i ne očekujem.
Više ne ljubim kao utopljenik – moja je ljubav zauvijek, laka, poletna i slobodna. Ona više nije teret, ona je lajtmotiv.

Barem je bilo tako. Mjesecima. Sve dok…

Promjena je nastupila odjednom – bol je bila prestrašna. Kontrolni pregled je potvrdio moje sumnje. Liječnik je gledao čas u mene, čas u ekran.

- Raspao se – osmjehnuo se. - Nismo mogli očekivati bolji rasplet. Znate, kada miom preraste količinu dotoka krvi koju dobiva, jednostavno počne odumirati i smanjivati se. U nekim slučajevima potpuno nestane. Upravo kao sada kod vas.

Ne znam više kako sam izašla na ulicu. Bol je bila jaka, ali bol zbog gubitka neizreciva.
Da sam te zaista izgubila, shvatila sam kada me je na pješačkom skoro pokupio neki tatin sin s mobitelom na uhu.
- Pička ti materina!!! – viknula sam za njim, čudeći se vlastitom glasu. – Pička ti materina – rekla sam gledajući nekud prema gore, ne čudeći se više ničemu.

Moja odluka da se nakon studija vratim u Engrad bila je nepokolebljiva. Najboljem studentu, uz to i politički aktivnom, s rođacima po majmunskoj liniji na pravim mjestima, sva su vrata velegrada bila otvorena. No, ništa mi nije moglo zamijeniti taj mir malog mjesta, svježi zrak, prostodušne i srdačne mještane, pogled na bivše ljubavnice. Stoga sam s oduševljenjem prihvatio mjesto ravnatelja novootvorenoga engradskog Ureda za statistiku.
Nemalo sam se iznenadio kada me je prvoga dana u uredu dočekalo pedeset mojih budućih suradnika, kako se kasnije ispostavilo djelatnika NOS-a (Neovisne obavještajne službe), jer, zaboga, mislio sam, čemu pedeset ljudi na pet tisuća mještana? Također sam bio nezadovoljan što među njima nije bilo lokalnih ljudi – nije istina da ovdje nema dovoljno ambicioznog i podobnog kadra. U Državnom uredu su me uvjerili da sve mora biti upravo ovako kako jest – toliko je ljudi potrebno, jer zbog administrativne pogreške u središnjici Engrad dosad nije bio statistički obrađivan, a nema podobnijih ljudi od ovih iz NOS-a, i neka se ja ništa ne brinem.
I tako sam se s veseljem bacio na posao. Prvih smo tjedana radili popis stanovništva, a spretni nosovci su standardnom upitniku pridodali još neka pitanja, te smo tako o istom trošku došli i do gomile novih i zanimljivih informacija.
Uredno sam bilježio podatke o broju vjenčanja, razvoda, rođenja djece, smrti, krštenja, ispitujući pritom međusobne odnose i utjecaje. Stupanj obrazovanja, zanimanja, prihode, imovinu… Iako dobivene podatke nisam imao s čime usporediti jer su bili prvi, ipak sam prema nekoj vlastitoj procjeni i poznavanju rodnog mjesta mogao uočiti određeni napredak u gotovo svim područjima života.
A onda sam se zaprepastio kad sam vidio da su se ljudi izjasnili jesu li njihova djeca bila planirana ili su se zadesila, u kojem su slučaju onda zaokruživali razlog, npr. puknuće kondoma ili pogrešan izračun neplodnih dana. Pitao sam se je li to doista potrebno, i nije li to zapravo preduboko zadiranje u tuđu intimu. Svoje sam nedoumice podastro u tjednom izviješću Državnom uredu, ali su mi ondje opet poručili neka se ne brinem, da su to uobičajene metode kod Prve statistike nekog mjesta.
Iz dana u dan moja je zabrinutost rasla jer su mi počeli pristizati u najmanju ruku čudni podaci – od fizičkih karakteristika mještana (visina, težina, obujam struka, veličina košarica) pa sve do raznih nebuloza tipa broj i stanje umnjaka, broj popušenih cigareta, psovki, prespavanih sati, sati pred televizorom - sve na dnevnoj bazi, učestalost seksualnih odnosa, orgazama…
Prvi put u životu su me počele mučiti strašne glavobolje i nesanica – nisam si znao objasniti što ja to ustvari radim, otkud svi ti podaci, čemu sve to, i kojim se metodama ljudi nagovore da to sve kažu.
Počeo sam piti tablete za smirenje.
Sljedeći su dan stigli podaci o količini popijenih tableta za smirenje, anti-bebi pilula, enzima za lakše probavljanje hrane, analgetika, i svega ostaloga.
Nakon što sam s mukom pridobio u krevet, točnije u auto, moju srednjoškolsku djevojku, sada udanu i majku dvoje preslatke djece, pomalo zapuštenu i s viškom kilograma, na uredskom su me stolu dočekali podaci o bračnim nevjerama – 75 % oženjenih muškaraca je barem jednom prevarilo svoju suprugu, i 62 % žena svoga supruga. Nevjerojatnih 8% muškaraca odgaja tuđe dijete, a da to ne zna. Prevara se u 42% slučajeva dogodi u autu, pri čemu je prosječno trajanje takvog odnosa 9 minuta i 17 sekundi.
Uhvatio me luđački smijeh. Micao sam papire sa stola tražeći nešto, nisam znao što, prislušni uređaj možda. Sljepoočica mi je nesnosno titrala, kao i uvijek kad se uzrujam. Nisam pronašao ništa.

A onda je faks izbacio popis.

ENGRAD – bilanca

5182 stanovnika
Od toga:

112 obučenih tajnih agenata…
(… zabezeknut čitam podugačak popis)
97 alergičnih na mlijeko
46 sitnih kriminalaca
2 ubojice
16 pedofila
2 dilera
39 homoseksualaca
2997 pretilih
7 hare krišna
1271 preljubnika
44 natprosječno inteligentnih
112 anoreksičarki
642 alkoholičara
229 oboljelih od raka…
156 informatički pismenih
34 razrokih
1049 pari klempavih ušiju
29 klaustrofobičara
5070 stopostotnih slijepaca…

…čekaj malo, mrštim se. Stopostotnih slijepaca?!
Pa naravno, opuštam se konačno, ovo je sve šala! Ovo je sve neka jebena šala, smijem se. Netko se zajebava sa mnom!
Teta Magda je, naime, jedina stopostotno slijepa osoba u Engradu. To barem svi ovdje znaju.
A tako sam naivan da sam gotovo povjerovao popisu! Bilanca, možeš misliti! Ha, ha!

Dok ne porodim koju od nekoliko za(po)četih priča, evo jedne koja već može krenuti u vrtić. Priča oko te priče je sljedeća:
1. To je druga priča koju sam ikada napisala u životu;
2. To je prva priča koju sam poslala na neki natječaj;
3. To je prva priča koja mi je objavljena u nekom knjižuljku;
4. To je prva priča koja je službeno pohvaljena;
5. To je priča koja je u konačnom poretku zauzela četvrto mjesto (ne moram ni spominjati da su prve tri novčano nagrađene )
6. To je priča koja je iz navedenih, ali i nekih drugih razloga, unatoč nedostacima koje sada primjećujem, meni na prvom mjestu.

Malo je poduža, s pomalo zbrkanim rečenicama, ali lik je takav, što ja tu mogu ;)
I obećavam da ću vam ostaviti i više nego dovoljno vremena da je pročitate ;)

ŠPULA



Kažu da se u trenutku smrti čitav život odmota kao klupko – to zaista ne znam; ali znam da se bar pola života odmota u trenutku dok ubijaš nekoga. Je li to trenutak prije ili trenutak kad tupi predmet zazveči na njegovoj glavi, i može li se to uopće zvati trenutkom ili je to samo neimenovani djelić neimenovane jedinice vremena; samo blic ili samo treptaj oka – nije važno, to ionako nijedan instrument nikada neće izmjeriti.
Nije bitno niti kojim redoslijedom su izranjale slike, da li strogo kronološki, ili retrospektivno ili, pak, simultano, u svakom slučaju apstrahirajući zakone fizike; ono što znam jest da je svaka od tih slika nepovratno vezana uz tu osobu, tu spodobu koju sam ubila, odnosno koju nisam ubila, ali ta želja (ili nagon, tko će znati) bila je jača od svih mojih, godinama taloženih, uvjerenja o moralu i čistoći; od svih biblija i filozofija svijeta; od svake svijesti o niskosti zločina i kazni koja slijedi. I zato jesam ubojica, ne jer sam ubila čovjeka (zapravo tomu nisam bila ni blizu), nego jer sam to istinski željela – žudjela sam smrt toga čovjeka.

- Zaboga, nemojte tako nešto reći pred policijom – gotovo šaptom reče čovjek u odori, sada moj sudionik u tajni.

Kako da mu kažem da mi je potpuno svejedno što će policija, sudovi i svijet reći o meni i mojim motivima i mojoj uračunljivosti. Ja znam da su moja želja da ubijem i taj pokret ruke jednaki ubojstvu, ali isto tako znam da je taj čovjek nekoliko puta ubio mene, a da je u očima policije, sudova i svijeta bio i ostao dobričina, vrijedan i snalažljiv čovjek, čovjek iz naroda, s lijepom riječju za svakoga koga je susretao: za pjegavu djevojčicu s trećeg kata; za poštara; za bakicu s pijace; za prijatelje i suradnike; za neprijatelje i suparnike. Za svakoga, nevjerojatno. Čak i za one koje je, kao nehotice, rušio, potapao i gazio u svom ljubaznom pohodu.

- Oprostite što ću vas prekinuti – prekinu me čovjek u odori, nagnuvši pritom glavu s kružnicom kose oko tjemena (kao zlaćanom aureolom) prema meni. – Zamolio bih vas da pričate više o sebi, o događajima koji su nekako doveli do tog čina. Žrtva je tu samo objekt. Moramo razjasniti što se dogodilo s vama, njemu znamo što se dogodilo.

Kad je rekao žrtva, namrštila sam se. Nasilnik je odjednom žrtva, a žrtva nasilnik. Udahnula sam kao da ću zaroniti.

- Četrdeset devet godina, inženjerka tekstilne tehnologije, nezaposlena, dva sina; jedan je vandal, drugi treći put ponavlja četvrti razred. Netko ima nevjenčanog supruga, a ja imam vjenčanog nesupruga. Nekad uspješna šahistica, studentica, inženjerka, supruga i majka, danas uspješna samo u odstranjivanju mrlja s tepiha i kade. Ne biste vjerovali kako kamenac silazi sa…
- Oprostite – osmjehnu se u neprilici čovjek sa svetačkom frizurom. – Bojim se da skrećete s teme. Pokušajte se usredotočiti na događaje za koje mislite da su povezani sa činom. Koji su, pretpostavljam, na neki način povezani sa žrtvom.
- Rekli ste maloprije da ne pričam o njemu.
Čovjek u bijelom prevrnu očima. – Rekao sam vam da govorite o svom životu, o svom sustavu vrijednosti, a ne o njegovom – reče, a onda produži pomirljivo – Ali to ne znači da ga ne smijete spomenuti.

Znala sam na što cilja. Htio je vidjeti sve one sličice koje su mi se odvrtile u onom trenutku (blicu, treptaju).
… Moje prvo ozbiljno namještenje, posao koji volim, nadređeni kojeg ne volim: eto ga, to je on, na samom početku filma. Ta nesnošljivost nije bila osobne, već profesionalne prirode. Nadređeni sa SSS-om i urednom partijskom knjižicom, čije poslove sam, s vremena na vrijeme, i ja obavljala, a za koje je, s vremena na vrijeme, on ubirao vrhnje, a sve popraćeno neumjerenim laskanjem mojim sposobnostima.
… Prva godišnjica moga braka; definicija sreće: ljubav i uspjeh na poslu. I taj divni, obiteljski čovjek, otac troje djece, ljubazno mi nudi dugo čekano i zasluženo promaknuće, i romantični vikend u opatijskom hotelu s tri zvjezdice, u paketu, naravno; a onda mi, odbijen, suptilno podvaljuje, pokušavajući, a ponekad i uspijevajući, srozati moj profesionalni ugled, ne gubeći pritom ništa od svoje učtivosti i galantnosti. (Da, to je sad već osobne prirode, ali još uvijek podnošljivo jer on je, ipak, samo čovjek sa svim svojim slabostima – savršen izgovor za slabiće, ali i oportuniste).
… Njegov otkaz zbog pronevjere – to je barem službena verzija. Neslužbena je da njegove prijevare i krađe nisu smetale nikomu, dapače, koristile su mnogima i svi su bili zadovoljni, sve dok se nije gadno zamjerio partijskom meceni – kako mu je to, onako slatkorječivom, uspjelo, nitko ne zna, samo se nagađa.
… Rat, koji je svojom izopačenošću zasjenio sve takve tipove, a u prve redove izvukao nečiju, ponekad i njihovu, djecu; bezimenu, ponosnu i srčanu.
Rat, u kojem sam svakodnevno proživljavala doslovno plamene zore i hodala, trčala na posao i s posla isključivo južnom stranom ulice, zavaravajući se da sam na taj način zaštićena, premda su pročelja i na toj strani ulice poprimala neke nove reljefne oblike. Pamtila sam kao dobitnu kombinaciju brojeve kuća čiji su ulazi u podrum bili otvoreni prolaznicima u nevolji, a još više ubrzavala korak ispred onih neumoljivo zatvorenih; znala sam što znači fijuk, a što mrmorenje; što je ispaljivanje, a što rasprskavanje, i koliko je otkucaja srca između (uvijek više od broja sekundi).

Rat, u kojem je svatko izgubio nešto, a iz kojeg je on izašao potpuno neozlijeđen, štoviše osnažen, prosvijetljen u vjeri, s nekom novom značkom i novom retorikom. ( Tu je moja nesnošljivost prerasla u gađenje, a to gađenje je dalje raslo, bujalo i kumuliralo se u mom želucu). Rehabilitiran od strane nove uprave, ostat će zapamćen kao prvi poslijeratni tehnički direktor, čiji se otisci prstiju, kažu oni koji znaju, lako mogu pronaći u smjeni bivšeg, koji je taj posao radio iznimno uspješno dvadesetak godina, u tom vremenu osobno doveo najvažnije klijente i zadržao ih, čak i tijekom rata.
Ti isti klijenti, zapadni kapitalisti, čuvši da je smijenjen zbog nepoćudnog imena i prezimena, uvjetovali su upravi nastavak suradnje njegovim vraćanjem na posao, a navodno im je baš novi tehnički direktor rekao aufviderzen.

Propast proizvodnje, stečaj, bezobrazna krađa, dvije tisuće i sto šesnaest radnika umirovljeno, zbrinuto ili, najčešće, zbrinuto na birou – to nije zbog rata. Sve je to zbog aufviderzen.

… Godine nezaposlenosti, duboki, bezdani očaj, jer valjda sa mnom nešto nije u redu kad nikomu ne mogu prodati svoje znanje i iskustvo, marljivost i entuzijazam. Kakav sam to roditelj kad ne mogu podići svoju djecu; kakvi smo to ljudi kad nam se brak raspada zbog neplaćanja računa.

A onda sam otvorila tu omotnicu, odbijenicu, jednu od mnogih, ali ipak posebnu na više načina – bila je to odbijenica trgovačkog centra niknulog na pepelu moje Tvornice, one u kojoj sam radila četrnaest godina, četiri mjeseca i pet dana (zabilježeno u radnoj knjižici), a potpisao ju je osobno taj sveprisutni ljigavac, sada još i s akademskom titulom.

Kažu da se život odmota poput klupka, i sve se od početka do kraja rasplete, i sve su slike jasne, a nedoumice riješene; ali meni, meni se odmotao poput špule izbačene iz čunka, da bi mi na kraju ostao u ruci, na duši taj neraspleteni i neobjašnjivi plastični predmet s njegovim nasmiješenim likom; jer oboje su od iste vrste, neuništivi, smiješani po đavoljoj recepturi, od materijala kojeg Majčica Zemlja s gađenjem guta, a onda teškom mukom probavlja i razgrađuje idućih milijun godina.

- Dosta za danas - rekao je čovjek u odori zirnuvši na svoj sat, a ja sam se vratila u svoj krevet u uglu prostrane sobe, umorna i razdražena ponovnim prisjećanjem. Htjedoh se opustiti, dok tableta ne počne djelovati, listanjem novina koje mi je danas ostavio mlađi sin, onaj vandal. Krenula sam od zadnje stranice, to mi je navika otkad sam nezaposlena. A onda sam se sledila.

Priča se…

... kako su subotnji kupci u trgovačkom centru (na mjestu nekadašnjeg tekstilnog diva) nazočili neobičnom incidentu koji je, srećom, prošao bez težih posljedica. Naime, jedna sredovječna gospođa je, ničim izazvana, teflonskom tavom (promjera 22 cm) odvalila po glavi sredovječnog muškarca (koji je, slučajno, tamošnji voditelj kadrovskog odjela), pri čemu je on, nakratko izgubivši svijest, pao na paletu s rolama troslojnog toaletnog papira na akciji, što mu je znatno ublažilo pad, te su mu ustanovljene tek lakše tjelesne ozljede. Neimenovani svjedok se kune da je taj gospodin toj gospođi rekao samo "dobar dan" i ništa više, pa se nagađa da postoje neki dublji razlozi toga napada.
Premda je policija brzo stigla, još pomalo ošamućeni gospodin je velikodušno povukao prijavu, ali pod uvjetom da se "jadna žena izliječi na Psihijatriji", čime je pobrao simpatije svih nazočnih. Upućeni, međutim, tvrde da će se ona tamo liječiti dugo, dugo vremena; za to će se, zacijelo, pobrinuti gospodinov krsni kum s početka devedesetih, inače ugledni psihijatar…

... strpljenja, molim